Vrlo se lako izgubiti u masi apsurda koje nam naše društvo, a prvenstveno “vlast”, pruža. Količina gluposti koja se u jednom kratkom periodu vremena može čuti ili vidjeti u medijima je jednostavno impresivna. No, bez obzira na to, svako toliko se pojavi određena stvar koja se, koliko god bili naviknuti na sve to, ističe u toj masi. Onako – upada u oči, zrači nekom neobjašnjivom energijom i stvara ogroman upitnik iznad glave nakon što se percipira.

Jedna od takvih stvari je zasigurno nedavno objavljeni (ili makar nedavno aktualizirani) Pravilnik o sadržaju prijave te sadržaju i načinu vođenja očevidnika nakladnika elektroničkih publikacija. Ako vam je sam naslov pravilnika izmamio jedan iskreni WTF-oliki izraz lica (ili čak i iskreni WTF uzdah), čekajte tek da pogledate sadržaj Pravilnika. Iako je omjer duljine naslova pravilnika i samog sadržaja pravilnika nevjerojatno blizak omjeru 1:1, ima tu materijala koji bez problema spadaju (pa čak i premašuju!) standarde zadane u prvom odlomku ovog teksta.

Ukratko, Pravilnik zahtijeva da se svaka elektronička publikacija (koja je po definiciji programski sadržaj koji fizičke ili pravne osobe prenose putem informacijsko-komunikacijskih veza na način da je dostupan širokoj javnosti bez obzira na njegov opseg – da, da, znam…) mora prijaviti Vijeću za elektroničke medije. Meni osobno trenutačno nije jasno odnosi li se to isključivo na pravne osobe ili i na fizičke (iako me članak iz Poslovnog dnevnika upućuje na to da Pravilnik vrijedi za sve). Jedan članak pravilnika kaže da nakladnici koji su pravne osobe moraju prijaviti svoje publikacije, dok u prijavi stoji Nakladnik elektroničke publikacije (fizička ili pravna osoba). A tu je i definicija koja uredno navodi i fizičke i pravne osobe.

Navodi se također da u pravilnik nisu uključene publikacije koje imaju privatni karakter – e-mail poruke, SMS poruke, MMS poruke, blogovi, ostale privatne mrežne stranice i slično. Živjela preciznost! Još mi je najbolje objašnjenje isključivanja blogova i osobnih web stranica, koje navedeno u gore linkanom članku Poslovnog dnevnika – boje se da bi ih prijave mogle zatrpati. Tol’ko o profesionalnosti.

I netko bi im trebao reći da se kratice, kao što su SMS i MMS, pišu velikim slovima jer su u Pravilniku objavljenom u NN-u na webu napisane malim slovima.

Kakva god situacija bila sa fizičkim i pravnim osobama, mislim da je sve ovo upravo smiješno. Ako su uključene fizičke osobe, ne znam tko će ići okolo i provjeravati jesu li “elektroničke publikacije” izrađene od fizičkih osoba prijavljene Vijeću. U oba slučaja jednostavno ne vidim smisao popisa “elektroničkih publikacija” u Hrvatskoj. Predložio bih da, u budućnosti, svi pravilnici, zakoni i ostali oblici pravne ljudske djelatnosti budu popraćeni jednim kraćim (pola kartice, možda?) tekstom koji objašnjava svrhu i smisao tog zakona normalnim, razumljivim jezikom. I to bih stavio pod obvezno – mislim da bi to demoraliziralo neke ljude koji ovakve stvari donose, ili makar objasnilo neke stvari nama, običnom puku, koji takve stvari ne razumije.

You like? hr.digg|prijavi